Lipota popifki, riči, tanca i ljubavi
Čuvari našeg kajkavskog donjosutlanskog ikavskog dijalekta, kajkavske ikavice, okupljeni 11. put pri Sv. Mariji Magdaleni:
Kud Mihovil Krušlin, Karmen Luketić, Kud Zgubidan, Tatjana Gajski, KUD Pušća i Martina Belinic, Zbor umirovljenika Pušća i Božica Gorupec, Marica Planinsek, Nada Lozar – Tomašić i Roman Tomašić, Dragutin Mihalinec i Jurica S Mlincima, Barbara Pijetlović, Nikola Šrajbek, Puhacki Orkestar Rozga i Jelena Sostarec Barbic, Magdalenščani i Dražen Mihok, Gordana Mihok, Snježana Šporčić, Filip Bernardić, Udruga Ivana Perkovca i Jasna Horvat, TZ Savsko-sutlanska Dolina-brigi
Hvala vam svima.
Jezik kao baština
Hrvatski govori kao nematerijalna kulturna baština
Republika Hrvatska je kao sedamnaesta zemlja, u srpnju 2005., ratificirala Konvenciju o očuvanju nematerijalne kulturne baštine, a ona je izglasana 2003. na 32. zasjedanju Opće skupštine UNESCO-a. Ta je konvencija stupila na snagu 2006., nakon što ju je prihvatilo trideset zemalja. Međutim, pri Ministarstvu kulture Republike Hrvatske, već od 2002. djeluje Povjerenstvo za nematerijalnu kulturnu baštinu, koje je u početku teorijski raspravljalo o kriterijima za upis pojedinoga dobra u nacionalni registar kulturne baštine, da bi se koju godinu poslije počelo s upisom dobara na Listu zaštićenih nematerijalnih dobara.
Među različitim oblicima folklornoga stvaralaštva (ples, predaje, obredi, igre), umijećima i obrtima, nalaze se i hrvatski mjesni govori / skupine govora / dijalekti, a to je bilo moguće zahvaljujući članku 9. Zakona o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara iz 1999. godine. Prvi koji su upisani u Listu bili su bednjanski govor i govor Huma na Sutli (2007.) te žminjski govor, govor posavskoga sela Siče, kajkavski donjosutlanski (ikavski) dijalekt te govor i toponimija sela Vidonje (2008.).
Uvrštavanje pojedinoga govora na Listu znak je da je lokalna zajednica prepoznala svoj govor kao važan element svojega identiteta te da će ga nastojati prenijeti na mlađe generacije i tako čuvati njegov kontinuitet, prijenosom sa starijih na mlađe.
Različiti su načini kako se to postiže, a najčešće je pisanjem rječnika mjesnog govora te održavanje kontinuiranih radionica i manifestacija u lokalnoj zajednici.
Iskustvo je pokazalo da se, nakon što se država institucijski počela baviti zaštitom, bolje rečeno prepoznavanjem i očuvanjem govora kao kulturnoga dobra, došlo do sustavnoga praćenja i rada na očuvanju mjesnih govora. Mjesnim se govorima ne bave više samo zaljubljenici u svoj kraj i govor (iako većinom oni na leđima nose sve administrativno-organizacijske korake u očuvanju govora), nego su govori postali nezaobilazan dio identiteta mnogih, dio kojeg se ne srame, dapače, dio identiteta koji se s pravom i ponosom ističe.
